Prema Stephenu Gilliganu postoje tri arhetispske energije koje svaki lider mora imati: to su energija snage (odlučnost), suosjećanja (blagost) i humora (razigranost). Snaga je potrebna za predanost, donošenje odluka i postavljanje jasnih granica. Snaga bez suosjećanja i humora može se pretvoriti u nasilnu i agresivnu. Suosjećanje je potrebno da se povežemo sa drugim ljudima, da budemo emotivno cjeloviti i da na efikasan način damo i primimo podršku za osobni rast i razvoj. Suosjećanje bez snage i humora može se pretvoriti u slabost i ovisnost o drugima. Humor je potreban za stvaranje novih ideja, razvija kreativnost i daje protočnost. Humor bez snage i suosjećanja može se pretvoriti u ciničnost i površnu lukavost.
Ivan je bio sada lider sa desetak godina iskustva na rukovodećim pozicijama. Bio je uspješan, prepoznat i učinkovit lider koji je ostvarivao za svoju korporaciju ono što je u korporativnom svijetu najvažnije, a to je rezultat. Ivan je imao u sebi snagu koja je bila moćna i uvjerljiva. Utjecala je na njegovu poziciju tako da su ga ljudi pozorno slušali. Osim snage, imao je u sebi jednu razigranu energiju koja ga je punila humorom i nepredvidivošću. Slika vođe koji je snažan i pun humora, a istovremeno proizvodi rezultat bila bi savršena da ne nedostaje treći važan sastojak u liderskom arhetipskom receptu, a to je suosjećanje ili blagost.
Zbog nedostatka suosjećanja i blagosti, ljudi su se Ivana bojali, a taj strah je u njima proizvodio grč, frustraciju i nezadovoljstvo. Humor je često dobivao notu sarkazma, a nepredvidivost u reakcijama stvarao je od Ivana stalnu opću opasnost. Sebe nije doživljavao pretjerano snažnim, pa je svoju snagu nesvjesno još pojačavao kroz aroganciju i pozicijski autoritet. Nije imao svjesnost o tome, jer je izgradio sam sebi drugačiju sliku o tome tko je. Ivan je mislio da je njegov humor zapravo blagost, a da su ljudi oko njega opušteni i nasmiješeni. Ono što nije vidio jest ukočenost u nasmiješenim licima, potvrđivanje šale, ali ne i sudjelovanje u njoj, skrivanje pogleda i napetost. Nije vidio kako ljudi u malim grupicama pričaju i komentiraju njegove postupke niti kako dogovoraju strategije preživljavanja u takvoj atmosferi. Nije vidio kako su ljudi više usmjereni stvaranju snošljivog odnosa sa njim i traženju neke izlazne strategije iz firme, nego na stvaranju rezultata koji je, na njihovu sreću, još uvijek bio prihvatljiv.
Ivan će, ako želi ići putem cjelovitosti i integracije, morati izgraditi ili osloboditi unutar sebe suosjećanje. Suosjećanje u kombinaciji sa snagom i humorom otupiti će oštricu Ivanovog jezika, nepredvidivost zamijeniti mudrošću, aroganciju karizmom, a sarkazam zdravim i iscjeljujućim humorom koji nam je svima toliko potreban.
Ima jedna dobra priča iz trećeg stoljeća o državnom vladaru Kralju Ts’ao i njegovom sinu princu T’ai. Kralj Ts’ao je bio star i odlučio je svog sina princa T’ai-a pripremiti za preuzimanje prijestolja. Poslao ga je starom učitelju u prašumu da princa nauči osnovama dobrog vladara. Kad je princ došao, učitelj Pan Ku ga je poslao samog da živi u prašumi. Nakon godine dana, učitelj ga je pozvao natrag u hram i pitao da opiše zvukove prašume. “Učitelju” odgovorio je princ, “čuo sam kako kukavica pjeva, čuo sam šum lišća, zujanje pčela, fijukanje vjetra i udaranje kiše”. Kada je princ završio, učitelj mu je rekao neka ide natrag u prašumu i neka sluša bolje. Princ ga je poslušao, vratio se natrag u prašumu i počeo pažljivo slušati. Prolazili su tako dani i noći, sve dok jednog dana princ nije rano ujutro čuo neke nove zvukove. Ti su mu zvukovi kroz dan postajali sve jasniji i glasniji te je zaključio da je to ono što je učitelj tražio od njega. Kad se vratio u hram, učitelj ga je ponovno pitao da mu kaže što je čuo. “Učitelju” rekao je princ, “Kada sam slušao puno pozornije, čuo sam ono nečujno….zvuk cvijeta koji se otvara i cvate, zvuk sunca koje zagrijava zemlju, zvuk trave koja pije jutarnju zoru”. Učitelj je kimnuo glavom potvrdno. “Čuti ono nečujno je neophodna vještina svakog dobrog vođe. Samo onda kada je vođa naučio slušati ono bliže ljudskom srcu, čuti osjećaje i strahove koji nisu pokazani, prigovore koji nisu izrečeni i želje koje nisu otvoreno iskomunicirane, može se nadati da će inspiririati samopouzdanje i snagu u svojim ljudima, prepoznajući kada nešto nije u redu i shvaćajući stvarne potrebe svojih ljudi”.
Kao što je naglašeno u priči, suosjećanje znači slušati i osjećati ono što se ne čuje i ne osjeti odmah, “ono nešto” iza riječi koje jesu ili češće nisu izgovorene. Za taj korak, Ivan će morati krenuti slušati dublje djelove sebe i osluškivati signale vlastite intuicije i osjećaja. Suosjećanje znači ostaviti prostor sebi i drugima za različitost, za izražavanje, prihvaćanje i duboko poštovanje. To također podrazumijeva vladanje vještinom strpljenja, umijećem korištenja tišine i razvijanjem vlastite znatiželje za razumijevanje tuđih uvjerenja, stavova i vrijednosti. Ivan će na taj način izgraditi stvarni ugled i autoritet temeljen na vlastitoj cjelovitosti i osobnom integritetu. Time će na kraju priče dobiti sljedbenike, a ne poslušnike, jer će prepoznati što ljude stvarno pokreće i motivira.
Goran, šef drugog tima u firmi imao je drugačiji problem. Kod njega postoji i suosjećanje i humor, ali nema osobne snage. Što to točno znači, koje su posljedice, a koji je put promjene, čitajte u slijedećem nastavku.