U centrima za ispitivanje i kontrolu oboljenja u SAD-u, uzroci smrti osoba u dobi do 65 godina su: 21% životne prilike (rat, prometne nezgode, nesreće, zločini); 17% biološki ustroj; 9% pogreške zdrastvenog sustava; 53% posljedica načina života kojim su ljudi odabrali živjeti.

Pod načinom života podrazumijeva se način na koji se ljudi hrane, što sve stavljaju u sebe, u kakvim su ovisničkim procesima i odnosima, koliko spavaju, koliko rade, pod kakvim su oblikom stresa, koliko su emocionalno obezglavljeni, kako i koliko brinu o vlastitom tijelu, itd.

Naravno, možemo reći kako je to samo u Americi, kako su ljudi tamo na “junk food”-u itd., međutim nisu “oni” tako različiti od nas. Svi zajedno pripadamo kapitalističkom, potrošačkom, odnosno zapadnom stilu življenja. Taj osobiti stil podrazumijeva život pun ciljeva, vjere u budućnost, analize prošlosti te puno “krvi, znoja i suza”. U prevedenom smislu, ako ćete sada prolijevati vlastitu krv, znoj i suze, jednog dana bit će vam lijepo i bit ćete sretni. Naravno, ako doživite 65. godinu života.

Prije nekoliko dana bio sam na kratkom susretu s jednim menadžerom. Otkrio je da boluje od iste bolesti koja je i mene prije osam godina pogodila te me zamolio da se nađemo. Njegov način života koji ga je doveo do teške bolesti vrlo je sličan onom kakav sam i sam živio. To znači obavljanje nekoliko paralelnih poslova, preuzimanje društvenih uloga uz istovremenu izgradnju vlastite obitelji te dnevni raspored bez praznog hoda. To je život u kojem glava radi neprekidno 24 sata. U svakom trenutku mozak smišlja što je još ostalo nenapravljeno, koga još nisam nazvao, što se moglo napraviti bolje, kako će izgledati sutrašnji dan, ima li nešto što mi je promaklo, od kuda sve vrebaju opasnosti, gdje se sve može poentirati itd...itd. Mozak tako radi dok osoba vozi auto, hoda po cesti, igra se s vlastitim djetetom, meditira, ili se tušira. Nema praznog hoda jer u svakom se trenutku može pojaviti važna informacija za uspjeh. Ono malo sna što si osoba dozvoli, ispresjecano je iznenadnim idejama o tome što je zaboravljeno ili novim idejama koje podupiru iluziju uspjeha. Tim izborom načina života tijelo trpi i trpi, dok jednog dana ne pukne. Obično nastrada dio tijela koji je i inače najslabiji i koji je vjerojatno već slao signale da nešto nije u redu. Ali, ti se signali obično shvaćaju kao nešto što ima veze samo sa tijelom, odnosno okolinom, bakterijama, vremenom, drugim ljudima i sl. Mislimo, zapravo, kako sve možemo sanirati lijekovima, vitaminima ili nečim što povećava mogućnost tijela da se odupre našem pokušaju da ga uništimo. Rezultat toga je upravo suprotan jer nastavljamo sa istim stilom samouništenja, a izgubimo priliku vidjeti signale koji kažu da smo u “crvenom”. Priča iz jedne konzultantske firme u Zagrebu kaže da je u zadnjih godinu dana u timu od 20-tak ljudi njih deset na razne načine oboljelo, dvoje teško, ali svi nastavljaju funkcionirati na isti način. “Još samo nekoliko godina. Ako izdržimo, moći ćemo se puno bolje prodati” kažu ljudi iz te firme. Da, mi sebe doživljavamo kao robu za prodaju. Ali često postanemo roba s greškom. Nepopravljiva.

Iako ne osjećamo da je uvijek tako, mi imamo mogućnost izbora. Uvijek. Često se npr. osobe koje imaju problema sa debljinom žale na slijedeći način: “Jako se trudim smršaviti. Razne sam dijete probao, čak ne jedem ništa po čitave dane. Jedino obrok navečer, to je jače od mene. Svega se mogu riješiti, ali toga ne”. Osoba je već, na žalost, odlučila i pustila da joj um bude jači od bića. Ovdje se radi o izboru života s lakoćom, ili života sa 30 kg tereta na leđima. Dobar dio nas ljudi odabere po čitave dane nositi na leđima 30 kg nepotrebnog tereta. Zašto? Zato jer slušamo um, a ne biće. Um je taj koji potiho govori: “Jelo prije spavanja je dobro za tebe. Ti to voliš. Pa ne moraš se baš svega u životu odreći”. Ili u poslovnom kontekstu: “Ovdje svi rade do 19h, i ti to moraš". Ovdje se kod kratkih rokova svi užasno nerviraju i trče po hodniku - učini to i ti - ili nećeš biti prihvaćen. Odbacit će te kao staru krpu”. Pa onda nastavlja “Ako odeš iz ove firme bit ćeš gladan. Još samo par godina izdrži i bit ćeš sretan. Ajmo, krv, znoj i suze. Tako to svugdje ide. Kad dođeš doma navečer čeka te fina večera i biti će sve u redu”. Kada prođe tih par godina krvi znoja i suza, umu je potrebno slijedećih nekoliko godina. Pa onda slijedećih i tako do samoga kraja. Taj dio našeg bića nikada neće biti zadovoljan. On živi na osnovi podražaja. Podražaj može biti bilo što: novac, čokolada, cigareta, nočni izlazak, kasna večera, alkohol, karijera, moć, seks, kuća, auto, brak itd... Um kaže: “Bit ću sretan kad zapalim slijedeću cigaretu”, ili “Bit ću sretan kad pojedem nešto prije spavanja”. I tada ta sreća i zadovoljstvo traju nekoliko trenutaka i nestanu. To je iluzija zadovoljstva. Sve što je iluzija brzo odlazi tamo iz čega je i došla: u ništa. Jedino što je uvijek uz nas je naše biće, ili njegova manifestacija u obliku tijela. Gdje god mi otišli, kamo god se sakrili, koliko god ogledala izbacili iz stana, tijelo je uvijek uz nas. Naš vjerni pratitelj koji trpi sva naša zlostavljanja, zanemarivanja, koje se vjerno samoobnavlja pokušavajući sačuvati život u nama bez obzira što se mi sami trudimo uništiti ga. Dok jednog dana i ono ne odustane i nestane. Nepovratno.

Ono što možete napraviti, a da ishod bude drugačiji, piše u mnogim knjigama, časopisima i udžbenicima. To je ravnoteža u kontekstu prehrane, sportskih aktivnosti, vremena za sebe, tišine, druženja s prirodom, izbora odnosa ... Rad na otkrivanju sebe te vlastitih emocija i potreba je također neizostavan dio brige o sebi koji vodi zdravlju u cjelini. Taj je rad moguć uz pomoć terapeuta ili raznih grupa u kojima ljudi jedni druge podržavaju i u kojima se dijele te kroz to dijeljenje uče kako kroz život. Ali to je sve kratkoročno, ako npr. sport shvatite kao obvezu koju ste pročitali u knjizi ili čuli na predavanju. Kako se osjećate nakon teretane ili bilo kojeg sporta? Ugodno, puno energije, zadovoljno, snažno...Sport moramo shvatiti kao izraz ljubavi prema sebi i svom tijelu.  Nakon svakog treninga možete osjetiti zahvalnost tijela što ste mu pružili ljubav. 
Istinska radost života počinje otkrivanjem ljubavi prema samome sebi. Ljubav prema sebi mijenja čitav svjetonazor, utječe na okolinu, stvara polje svjetlosti u koje više ne ulazi tama. Ljudi s tamnom energijom će se tada početi odmicati od vas, a u život će vam početi ulaziti ljudi puni pozitivne, svijetle, radosne energije koja stvara još veću svjetlost. Gradi se tada neraskidiva veza sa bićem, sa samim Bogom, koja otvara put prema stvaralačkoj suštinskoj energiji života. Život tada postaje lakoća postojanja u kojem postoji stalan osjećaj mira i sigurnosti. Most koji vodi do toga mjesta zove se tijelo. Ljubav, dakle, treba usmjeriti u jednu točku - tijelo. Ljubav koja se usmjerava prema tijelu mora biti na razini emocije, ali i na razini djela, jer djela reprezentiraju našu stvarnu namjeru. Bez djela, to je opet igra uma koji glumata ljubav da bi zavarao biće i stvorio kratkotrajnu iluziju mira. Čak i najmanje djelo ljubavi prema tijelu, stavit će prvu ciglu mosta prema životu koji se zove radost. Izbor je na vama.