Prije otprilike mjesec dana razgovarao sam s kolegicom koja je pohvalila ovo što sada radim (osobni menadžerski trener iliti executive coach). Bilo mi je drago to čuti, ali u pamćenju mi je ostala jedna rečenica koja je zvučala otprilike ovako: "Drago mi je vidjeti da se sve više menadžera i poduzetnika povlači iz pravog biznisa i ulazi u ove konzultantsko trenerske vode. To je dobro jer tada imaju više utjecaja..." U prvom trenutku nisam komentirao nego samo nešto promrmljao, a kasnije sam tek uvidio važnost te rečenice. Mislim da mnogi ljudi na taj način razmišljaju i zato bih htio o tome nešto napisati.

Većina nas čitala je o ljudima koji se povlače u samostane ili udaljena osamljena mjesta kako bi doživjeli duhovni mir i težili prosvjetljenju, bili bliže Bogu ili jednostavno kroz molitvu utjecali na boljitak sebe i drugih. Cijenim takve ljude jer su bili dovoljno hrabri napustiti sve pogodnosti, ljepote i užitke koje svakodnevni život pruža. Odlučili su pogledati dublje u sebe i svoje biće te pronaći nove odgovore. Istovremeno, mislim da je to lakši i jednostavniji put dolaska u kontakt s Bogom. Biti u kontaktu s Bogom, za mene prvenstveno znači biti u kontaktu sa samim sobom. Stvarnom, izvornom kontaktu. Naša svakodnevnica isprepletena je raznovrsnim odnosima. U mojoj svakodnevnici sudjeluje dvoje djece, supruga, roditelji, brat, klijenti, prijatelji, punica, susjedi, vozači drugih automobila u prometu itd. Svaki taj odnos zahtjevan je na svoj način. U svakom odnosu svaka strana pokušava zadovoljiti neke svoje potrebe. Bilo da su to potrebe za ljubavlju, za zabavom, za preživljavanjem, za moći ili slobodom, zapravo je svejedno. Suština je u tome, da biti u kontaktu sa sobom i istovremeno prolaziti svakodnevno kroz sve spomenute odnose, jest zahtjevno. Pravi majstor svjesnosti i kontakta sa sobom jest onaj koji uspije ostati sa sobom u svim tim si-tuacijama. Puno veći nego onaj koji to čini u izoliranom okruženju samostana ili kolibe na vrhu brda.

To me sada vraća  na pitanje menadžera koji se povlače da bi utjecali. Pitanje koje sebi postavljam je slijedeće: Mora li menadžer izaći iz svoje menadžerske ili poduzetničke uloge da bi imao više utjecaja i mira? U svakodnevnici menadžera je možda kompanija od 100-njak ljudi kojom upravlja; u kompaniji možda rade "stari" ljudi koji su stvarali firmu zajedno sa vlasnikom;  ambiciozni novi ljudi koji su došli kasnije; okruženje se sastoji od snažne konkurencije; kompanija ima puno malih dobavljača;  s druge strane kupci su joj velike kompanije koje su osjetljive na kvali-tetu, a istovremeno plaćaju puno kasnije nego što kompanija mora platiti svoje dobavljače. Da, to je svakodnevnica menadžera. Budite vi sada u kontaktu sa sobom i razvijajte sebe i druge! Zahtjevno? Ali, upravo je to područje gdje se može najviše utjecati. Gore opisani lik moja je uloga prije nekoliko godina. U toj sam organizaciji primjenio puno stvari u koje sam vjerovao i za koje sam bio sposoban u tom trenutku svog života. Neke su bile dobre, neke nisu, ali bio sam u prilici stvari primjeniti odmah. A to je nemjerljiva kvaliteta uloge menadžera. Imati mogućnost utjecati na čitav jedan sustav ili tim ljudi, imati priliku voditi svojim primjerom, dijeliti svoje vrijednosti, pomagati zapos-lenicima da se osjećaju bolje, da budu kvalitetniji kao ljudi i kao radnici, a istovremeno u svim tim interakcijama razvijati sebe rijetka je prilika. To je najdirektniji način da razvijate sebe i druge. Sav-jetnik, trener ili coach ima posrednu ulogu kojom prenosi ideje, ali nema priliku direktne primjene vizija, ideja i zamisli. Menadžerska ili poduzetnička uloga je prepuna rizika, stresa, konflikata, zamki, neprijatelja, ulizica, lopova i zavidnika. No, prepuna je i međusobnog poštovanja, razumije-vanja, izraza zahvale, nagrada, mogućnosti napredovanja, ugleda u društvu, materijalnih dobitaka i novih znanja. Pravi menadžeri - majstori osobnog razvoja, u svemu tome vide priliku za vlastiti osobni i profesionalni razvoj. Shvaćaju da su njihovi talenti vezani uz menadžersku ili poduzetničku ulogu i da tu mogu najviše dati. Isto tako i savjetnička uloga ima svoje pozitivne i negativne strane. Prema tome, glavno pitanje nije gdje ima više utjecaja i mirnog života, nego što je vaš izbor i gdje se nalaze vaši talenti.

Poduzeće Orbico zapošljava 375 ljudi, ima preko 1,3 milijarde kn prihoda, a vlasnici (Branko Roglić i sinovi) rade i ponašaju se na način koji govori: ovo je naš izbor, mi ovo znamo i imamo potrebne talente, nema potrebe da sa dokazujemo velikim uredima ili automobilima, naši su ljudi naša najveća vrijednost i prednost, a u svojoj se koži osjećamo zadovoljno, ponosno i samopotvrđeno. Ti ljudi stvaraju veliku vrijednost za sebe, za ljude koji tamo rade i za društvo u cjelini. Bila bi šteta da se okrenu savjetničkom ili trenerskom poslu, jer je poduzetništvo uloga u kojoj trenutno mogu dati najviše. Mislim da je Branko Roglić to osjetio i na vlastitoj koži kada je odlučio pokušati kao savjetnik za gospodarstvo predsjednika Mesića. Vratio se na kraju tamo gdje može najviše dati.

Kada se menadžer ipak upita da li da se posveti konzultantskom biznisu, treba razmišljati iz pozicije što može dati u toj ulozi. Ako osjećate da imate talente kojima možete kroz savjetničku, trenersku ili mentorsku ulogu dati svijetu više nego menadžer ili poduzetnik, tada donesite takvu odluku i krenite. To je ionako vaš izbor. Bit će puno gore ako osjećate da imate želju, da imate po-treban talent, da imate iskustvo, a da odluku ne donesete iz straha od neuspjeha.  Ako i ne uspijete, iskustvo i znanje dobiveno iz tog procesa ne može se dobiti niti u jednoj menadžerskoj školi. Ali u svijet savjetnika, trenera i mentora ne idite radi mirnijeg života, povlačenja i većeg utjecaja. To nije niti samostan, niti koliba na vrhu brda, niti izolirani otok gdje će sve biti mirno i stabilno. Također nije niti svjetionik kojeg svi vide i koji svima služi za orijentaciju. Mir ćete jedino pronaći u sebi, a utjecaj ćete moći širiti ako je vaš izbor usklađen sa vašim talentima i željama. Ako jeste usklađeni, tada će ono što govorite i radite i bez posebnog truda nalaziti one koji će vas čuti i slijediti. Taj po-sao bit će tada kao hobi. Hobi je pitanje izbora, pa je tada i vaš posao jednostavno vaš izbor usklađen sa onime što najbolje radite.

Moj je odabir da budem menadžerski trener išao iz sponzaje da imam talent za slušanje, osjećaja da znam postavljati prava pitanja, saznanja da posjedujem poduzetničko i menadžersko iskustvo i na kraju da imam u sebi znatiželju vezanu za ljude, njihov osobni razvoj, odnose, komu-nikaciju...I dalje mi ostaje zadatak da razvijam svoje vještine i da učim, ali osjećam da sve što sam do sada prošao (poduzetnički dio života, HUP dio života...),  prošao sam kako bih mogao raditi ovo što danas radim. To iskustvo mi je dalo kredibilitet da budem osobni menadžerski trener i trebalo mi je 15 godina pripreme da bih počeo to raditi. Sada osjećam da je to moja svrha. Ne znam je li vam poznat osjećaj da  ujutro ustajete iz kreveta i krećete na posao uvjereni da ste taj posao čekali čitav svoj život. Knjige iz područja psihologije, koje su mi prije bile pitanje hobija, danas su dio profesije. Slušanje koje sam prakticirao kao vlasnik, direktor, prijatelj i tata, danas je moj osnovni zadatak i izvor mojih prihoda. Sve što mi se dogodilo sa prijašnjom firmom, sa zdravljem, sa obitelji, sa odabirom škola, vodilo je prema ovome. Kao prst sudbine. Jer, svrha i jest ništa drugo do naša sudbina. I nije bitno jesam li poduzetnik, menadžer, savjetnik, coach ili kuhar. Bitno je da osjećam da je to moja svrha, odnosno da je to područje gdje mogu najviše dati. Bitno je da to osjećam kao dar. Dar od Boga ili nas samih, nije ni bitno. Jer je isto.