Bila je 1999. godina kada sam otišao na sistematski pregled. Doktorica me pozvala i prilično ozbiljno započela razgovor. Vidio sam da nešto nije u redu, ali nisam znao u čemu je stvar. Njene su riječi otprilike išle ovako: “Dragi Alane, otkrili smo nešto na vašim plućima. Vjerojatno nije ništa strašno, ali biste vi hitno odavde trebali otići u polikliniku na Jordanovac. I uzmite sa sobom pidžamu”. Ništa strašno, a meni odzvanjaju riječi “pluća”, “hitno”, “pidžama”, “poliklinika”… Doktori su prvo pomislili da imam tumor na limfnim čvorovima kod pluća. Ostao sam nekoliko dana u bolnici, otišao na operaciju gdje su mi izvadili komadić tog limfnog dijela i na kraju zaključili da nije tumor nego “sarkoidoza”. Uglavnom, autoimuna bolest po karakteru neizlječiva, ali se može držati pod kontrolom kortikosteroidima. Uzrok je stres. Moj život u nekoliko prethodnih godina bio je neuravnotežen i stresan. Kako sam firmu imao od 1991. godine, tih sam godina, prije 1999, imao novaca više od većine svojih vršnjaka, zapošljavao sam svoje rođake i prijatelje, osjećao sam se moćan i bio sam uglavnom fokusiran na zabavu, nabavku automobila i alkohol. Kod kuće su mi se rodila dva sina, ali svoje sam vrijeme provodio uglavnom izvan kuće. Dok sam bio kod kuće, imao sam konstatno grižnju savjesti, pa sam novcem i lažnom ljubaznošću pokušavao kupovati mir. I tako u krug. Do bolničkog kreveta...